Sastanak u Ministarsvu poljoprivrede povodom rasprave o novom akcijskom planu ekološke proizvodnje

Na inicijativu HSEP-a, 8. 6.2021. održan je sastanak predstavnika Ministarstva poljoprivrede i ekoloških proizvođača na temu razvoja ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj u skladu sa postizanjem europskog cilja od 25 % površina u ekološkoj proizvodnji do 2030. godine. Usprkos naglašavanju važnosti ekološke proizvodnje u europskim strategijama, u Hrvatskoj su se površine u ekološkoj proizvodnji u 2020. smanjile za 1789 ha u odnosu na 2019. “Proizvođači trebaju biti motivirani da proizvedu i prodaju svoje proizvode, a ne da dobivaju poticaje prema površinama uz što manje rada. Nama nisu bitni hektari nego stvarna proizvodnja i zdrava prehrana stanovništva.” izjavio je Zlatko Dudaš, dopredsjednik HSEP-a. Kao važnije probleme koji trenutno koče razvoj ekološke proizvodnje, proizvođači su istaknuli administrativnu preopterećenost, potrebu jačeg inspekcijskog nadzora tržišta i nedostatak ekološkog sjemenarstva.

U skladu sa smjernicama europskog Akcijskog plana za razvoj ekološke poljoprivrede, Hrvatska također treba izraditi nacionalni akcijski plan koji će, kako smo saznali, izraditi vanjski izvođači. Također kroz Program ruralnog razvoja potrebno je izraditi eko sheme za poticanje ekološke proizvodnje. Europski akcijski plan ponudio je mogućnosti podrške širenju eko proizvodnje kroz smanjivanje pdv-a na ekološke proizvode te poticanje otkupa ekoloških proizvoda kroz sustave prehrane javnih institucija no o svemu tome potrebna je rasprava svih dionika prehrambenog sustava. Ekološki proizvođači u svakom slučaju žele i trebaju biti uključeni u raspravu kod donošenja ovih strategija.

Ekološka proizvodnja povlači za sobom i niz dodatnih administrativnih zahtjeva te dodatne kontrole kojih nema u konvencionalnoj proizvodnji. No sustav nadzora u poljoprivredi nije senzibiliziran za specifičnosti ekološke proizvodnje, posebno u pogledu raznolikosti gospodarstava i uzgoja mješovitih kultura i nasada. Događa se tako da se od proizvođača aromatičnog bilja na krškim terenima traži da za to osiguraju plodne oranice, a ne da bilje sakupljaju u maslinicima i kamenjarima gdje ono prirodno raste. Iako niz agroekoloških praksi koje se smatraju inovacijama poput sadnje u drvorede (alley croping), regenerativne proizvodnje, permakulutre i dr. podrazumijevaju održavanje površina kao ekosustava sa svom kompleksnošću i raznolikošću, od ekoloških se proizvođača traži da razdvajaju usjeve i time im se uvjetuju poticaju u proizvodnji. Neke mjere idu čak do apsurda da se kod mehaničkog uklanjanja korova zabranjuje upotreba motike. Isto tako nedostaje komunikacije i međusobnog uvažavanja među nadzornim tijelima.

Usprkos strogom nadzoru u proizvodnji ekoloških proizvoda, pokazalo se da sustav i dalje ne sankcionira tzv.”lovce na poticaje” kako bi zaštitio proizvođače koji vrijedno rade pa se na kraju regulira drastičnim mjerama, primjerice smanjenjem poticaja za ekološke nasade oraha i lješnjaka usred prošle sezone. Nedostaje i kontrole onih koji nisu registrirani kao subjekti u ekološkoj proizvodnji, a tvrde da prodaju ekološki proizvod. Proizvođači ističu potrebu da inspekcijski nadzor bude redovna pojava na eko sajmovima jer se oni učestalo organiziraju tako da na njima sudjeluju i oni koji nemaju eko certifikat što dovodi kupce u zabludu.

Nedostatak ekološkog sjemenarstva dugogodišnja je boljka jer je ekološka proizvodnja vrlo teško provediva bez posebno prilagođenih ekoloških sorata, a prilagođenost lokalnim prilikama posebno je značajno svojstvo ekološkog sjemena. Za ekološko sjemenarstvo među proizvođačima ima interesa ali problem je velikim dijelom strukturni. Iako europske direktive ostavljaju prostor uzgoju sjemena na gospodarstvima, posebno u sektoru povrća, u Hrvatskoj su i dalje na snazi stroge mjere nadzora u sjemenskoj proizvodnji. Za razliku od kolega u mnogim drugim zemljama, od proizvođača se u Hrvatskoj traži stručna sprema agronomske struke i minimalno dvije godine iskustva u sjemenarstvu. Mnogi ekološki proizvođači ne mogu zadovoljiti taj uvjet i ne razumiju proceduru prijave i nadzora sjemenskih usjeva. Za njih to znači dodatnu administrativnu opterećenost i dodatni nadzor što je mnogima stvarno previše. Dijalog o ovom problemu vrlo je aktualan s obzirom na proces donošenja novog Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja.

Iz Ministarstva su naglasili da je iste probleme prepoznao veći broj dionika i svakako će biti uzeti u obzir kod donošenja akcijskih planova i novog Programa ruralnog razvoja.