Nacrt novog Zakona o sjemenu upućen je u saborsku proceduru no sporni članak 16 koji uvodi pojam “sjeme s obiteljskog gospodarstva” i zabranjuje sjetvu domaćeg sjemena još uvjek je tu. Kako je cijeli zakon pisan stručnim jezikom i u raspravi ima puno konfuzije, napisali smo pojašnjenja uz pojedine članke.
opće okolnosti i kontekst:
Mjerama koje zakon donosi direktno se krše međunarodni ugovori i drugi dokumenti koje je Hrvatska obavezna poštivati.
Zakon se donosi po izuzetno ubrzanoj proceduri u vrijeme kada na EU razini traje reforma europskog zakonodavstva o sjemenu. Preliminarna studija biti će objavljena u travanju. U sklopu te procedure izrađene su prethodne studije iz kojih je već sada vidljivo da EU planira jasno razgraničiti tržište i komercijalno korištenje sjemena od razmjene među proizvođačima i uzgoja za vlastite potrebe. Važnost dostupnosti lokalnog sjemena naglasila je i Strategija od polja do stola. Upravo to načelo nacionalnim se zakonom krši. Ako zakon sada bude donesen vrlo brzo će ga trebati usklađivati i ponovo prerađivati.
Hrvatska nije izradila neovisnu studiju koja govori o tome koliko proizvođača uzgaja sjeme za vlastite potrebe, da li oni to rade zbog ekonomske ugroženosti, u kojoj je mjeri u Hrvatskoj razvijena infrastruktura uslužne dorade i je li ona lako dotupna svim proizvođačima. Nema niti procjene rizika od biljnih bolesti koji bi potvrdio da su oni veći nego u ostalim zemljama EU i time opravdao donošenje strožih mjera nego to imaju ostale zemlje. Zbog toga rasprava nije utemeljena na konkretnim podacima.
Izvještaj s javnog savjetovanja na više od 200 stranica ponavlja isti generički tekst odgovora koji ne odgovara direktno na postavljena pitanja i tek djelomično uvažava prigovore. Odgovori su pisani pravnim i stručnim jezikom, često nerazumljivim prosječnom poljoprivredniku na čiji će život i rad on utjecati. Nakon tako opsežnog javnog savjetovanja, javnost je jednostavno odgurnuta, pozivi za sastanke sa zainteresiranim dionicima nisu uvaženi i presudio je “stav struke” pa je zakon, dan prije Badnjaka, izglasan na sjednici vlade i upućen u saborsku proceduru. Sastanak sa zainteresiranim predstavnicima proizvođača uslijedio je tek nakon toga.
“članak 3 – pojmovnik
sjeme s poljoprivrednog gospodarstva je sjeme sorata poljoprivrednog bilja proizvedeno i namijenjeno za sjetvu isključivo na vlastitom poljoprivrednom gospodarstvu koje je zabranjeno stavljati na tržište”
Ovaj pojam ne postoji u niti jednoj od postojećih EU direktiva koje reguliraju područje sjemenarstva – marketinških direktiva. Zakon o sjemenu odnosi se isljučivo na komercijalnu upotrebu i tržište sjemenom. Zbog toga smatramo da ovaj pojam i sve odredbe koje se na njega odnose treba brisati.
Poljoprivrednici ne obavljaju djelatnost „poslovnog iskorištavanja sjemena” već samo djelatnosti poljoprivredne proizvodnje u svrhu stavljanja na tržište uzgojenih proizvoda, te se stoga djelatnosti uzgoja sjemena s poljoprivrednog gospodarstva niti na koji način ne mogu poistovjetiti s djelatnošću sjemenarskih poduzeća.
U tom pogledu podsjećamo na načelo koje je priznato ne samo Međunarodnim ugovorom o biljnim genetskim resursima za hranu i poljoprivredu (NN 1/2009) već i u okviru postupka izrade buduće direktive EU-a o stavljanju sjemena na tržište:
“Djelatnost sjemenarskih poduzeća i poslovnih subjekata u području sjemena ni na koji način se ne smiju miješati s djelatnošću razmjene reprodukcijskih materijala koji proizlaze iz proizvoda poljoprivrednika koji se prenose drugim poljoprivrednicima za potrebe sjetve, koja je dio uobičajenih poljoprivrednih praksi i kojom se na taj način širi kultivirana biološka raznolikost te koja je temelj svih procesa prilagodbe uzgoja klimatskim promjenama, posebnostima poljoprivrednog okruženja na različitim područjima i mogućnosti zajedničkog razvoja uzgajanih biljaka, što predstavlja potrebni temelj i za genetsko poboljšanje sorti koje razvijaju sjemenarska poduzeća.”
Ministarstvo poljoprivrede je u odgovoru na reagiranje udruga proizvođača napisalo:
“Novim nacrtom Zakona o sjemenu predlaže se uvođenje novog pojma „sjeme s poljoprivrednog gospodarstva“ za tzv. tavanušu. “
Tavanuša nije stručni pojam nego pogrdni naziv pa ga je teško stručno odrediti. Odnosi se na zaraženo, neočišćeno i nekvalitetno sjeme žitarica koje su proizvođači sami uzgojili od sjemena sorata zaštićenih pravima oplemenjivača i nisu platili naknadu oplemenjivaču. Tema sjemena s poljoprivrednog gospodarstva međutim, značajno je kompleksnija i ne može se svo sjeme koje poljoprivrednici uzgajaju za svoje potrebe jednostavno proglasiti “tavanušom” i zabraniti.
Prema nekim procjenama čak polovinu sjemena žitarica koje koriste poljoprivrednici Europe čini sjeme koje poljoprivrednici sami proizvode.
Nema osnove unošenja pojma u zakon koji se odnosi na jednu skupinu usjeva tj. žitarice – jer u ovom kontekstu ono znači ograničenje za apsolutno sve druge skupine usjeva koji se uzgajaju.
Tvrdnja da je ova mjera nužna u zaštiti od biljnih bolesti također je neopravdana. Naredba o poduzimanju mjera za sprječavanje širenja i iskorjenjivanje smrdljive snijeti – Tilletia spp. (NN080/2013) na snazi je od 2013. i dozvoljava uporabu vlastitog sjemena ukoliko je obavljeno laboratorijsko ispitivanje te ne nalaže obavezu dorade. Pravilnik o vrstama poljoprivrednog bilja čije sjeme mora biti tretirano fungicidom (NN 074/2001) također se odnosi na žitarice i nekoliko kultura industrijskog bilja, a sve potrebne radnje proizvođači mogu obaviti na gospodarstvu bez dodatnih troškova i komplikacija.
Pravilnik o uvjetima za korištenje požetog materijala zaštićene sorte na vlastitom poljoprivrednom imanju i kriterijima za utvrđivanje malih poljoprivrednih proizvođača (NN 145/2011) odnosi se na krmno bilje, žitarice i krumpir. Za korištenje zaštićenih sorata tih kultura na gospodarstvima većim od 3ha oplemenjivač ima pravo na naknadu ali: “Prikupljanje informacija je isključivo dužnost nositelja oplemenjivačkog prava i u tome ne može očekivati pomoć službenih tijela. “ Ovdje se upravo dešava da službena tijela osiguravaju alate za prisilu proizvođača da kupuju sjeme i za dobivanje podataka na temelju kojih bi mogle biti naplaćene naknade nosiocima oplemenjivačkih prava.
Druge države nemaju tako restriktivne zakone čime su njihovi proizvođači u prednosti i troškovi sjemena u proizvodnji su manji.
Članak 16.1
Poljoprivredni proizvođači upisani u Upisnik poljoprivrednika mogu osim kategorija navedenih u članku 13. ovoga Zakona proizvoditi za svoje potrebe na vlastitom gospodarstvu sjeme s poljoprivrednog gospodarstva isključivo od certificiranog sjemena sorte upisane na Zajednički katalog sorata Europske unije.
Kategorija sjemena potvrđuje se nadzorom sjemenskog usjeva. To znači da proizvođači mogu proizvoditi sjeme za vlastite potrebe samo od sjemena koje su kupili direktno od proizvođača, ne od sjemena koje su naslijedili od svojih djedova ili dobili kroz razmjene s drugim proizvođačima.
Ograničavanjem korištenja sjemena sa Zajedničkog kataloga EU, značajno se smanjuje izbor, posebno za sjeme povrća jer se ono u cijeloj Europi uglavnom proizvodi kao standardno.
Ovim člankom direktno se krše odredbe Zakona o potvrđivanju Međunarodnog ugovora o biljnim genetskim resursima za hranu i poljoprivredu (NN 1/2009)
Prenosimo izvadak iz članka 9 tog ugovora:
„Članak 9. – Prava poljoprivrednika
9.1 Ugovorne strane potvrđuju golem doprinos koji su lokalne i domaće zajednice i poljoprivrednici iz svih krajeva svijeta, posebno oni iz centara podrijetla i raznolikosti kultura, dali i koji će i nadalje davati na području očuvanja i razvoja biljnih genetskih resursa koji predstavljaju osnovu za proizvodnju hrane i poljoprivrednu proizvodnju u cijelom svijetu.
9.2 Ugovorne su strane suglasne da su nacionalne vlade odgovorne za ostvarenje prava poljoprivrednika koja se odnose na biljne genetske resurse za hranu i poljoprivredu. U skladu s njihovim potrebama i prioritetima, svaka ugovorna strana bi prema potrebi i podložno nacionalnim zakonima trebala poduzimati mjere zaštite i promicanja prava poljoprivrednika, uključujući:
- a) zaštitu tradicijskog znanja koje je relevantno za biljne genetske resurse za hranu i poljoprivredu;
- b) pravo na pravično sudjelovanje u podjeli koristi koja nastaje uporabom biljnih genetskih resursa za hranu i poljoprivredu; i
- c) pravo na sudjelovanje u donošenju odluka na nacionalnoj razini o pitanjima očuvanja i održivog korištenja biljnih genetskih resursa za hranu i poljoprivredu.
9.3 Ništa u ovom članku, podložno nacionalnim zakonima i prema potrebi, ne tumači se tako da ograničava prava poljoprivrednika na čuvanje, korištenje, razmjenjivanje i prodaju sjemena/reprodukcijskog materijala dobivenog na poljoprivrednim gospodarstvima.”
Ne bi bilo na odmet podsjetiti da je primjena ugovora obvezna i da su, u slučaju ovog konkretnog članka, države dužne odrediti način provedbe kako je to predviđeno u samom članku i da se, kako je utvrđeno člankom 9. stavkom 3. nacionalnim zakonodavstvom ne smije ograničavati provedba tog prava.
Isto je potvrdila i Deklaracija Ujedinjenih naroda o pravima seljaka i drugih osoba koje rade u ruralnim područjima koju je Hrvatska također obavezna poštovati. U članku 19. te deklaracije izričito se navodi između ostalog da je “država dužna prepoznati prava seljaka da se oslanjaju na vlastito sjeme ili na drugo lokalno dostupno sjeme prema vlastitom izboru i da odlučuju o usjevima i vrstama koje žele uzgajati”.
“Članak 16.2.
Sjeme s poljoprivrednog gospodarstva biljne vrste koja je u sustavu certifikacije mora biti dorađeno u skladu s člankom 17. ovoga Zakona
Članak 17.
(1) Dorada sjemena je sušenje, čišćenje, kalibriranje, piliranje, tretiranje sredstvima za zaštitu bilja, pakiranje, plombiranje i označavanje
(3)Dobavljač sjemena registriran za doradu smije dorađivati naturalno sjeme ako je za to sjeme izdan zapisnik o službenom nadzoru, uvjerenje o priznavanju usjeva ili dokument o porijeklu sjemena s poljoprivrednog gospodarstva koji daje dobavljač sjemena.”
Dorada u ovom kontekstu znači totalnu kontrolu svega što netko sije za vlastite potrebe. Da bi pristupio doradi proizvođač treba donijeti “dokument o porijeklu sjemena s poljoprivrednog gospodarstva koje daje dobavljač sjemena” Time je ponovo utvrđeno da se sjeme za vlastite potrebe smije proizvesti samo od kupljenog sjemena i trgovac (dobavljač) treba izdati potvrdu koja to potvrđuje. Sam proizvođač nije registriran u upisnik dobavljača.
Dorada kod ovlaštenog dorađivača je proces gdje proizvođač donese svoje sjeme koje je uzgojio i dobije ga natrag očišćenog, osušenog, tretiranog pesticidima, laboratorijski ispitanog, označenog i upakiranog kao da ga stavlja na tržište. To naravno košta, a ovisno gdje je smješteno gospodarstvo, stvara i logističke probleme jer uslužna dorada nije dostupna u svim županijama pa će poljoprivrednik nerijetko morati prevaliti stotine kilometara da bi odnio sjeme na doradu i obavi sve ono što je za svoje potrebe do sada sasvim uspješno obavljao na vlastitom gospodarstvu u skladu s postojećim propisima iz područja biljnog zdravstva i prava oplemenjivača.
“Članak 16.3.
Odredbe ovoga članka ne odnose se na:
– poljoprivredne biljne vrste upisane u Sortnu listu Republike Hrvatske kao „čuvane sorte“ ili „sorte razvijene za uzgoj pri određenim uvjetima“
– sorte upisane na drugim sortnim listama iz članka 53. stavka 4. ovoga Zakona
– poljoprivredne proizvođače upisane u Upisnik subjekata u ekološkoj poljoprivredi.”
- Čuvanih sorata je u HR registrirano samo 27, a u proizvodnji je registrirano njih 9 i to u malim količinama (Izvješće o nadzoru sjemenskih usjeva 2019. HAPIH).
- Sorte za uzgoj u posebnim uvjetima još nije moguće registrirati iako su uvrštene u Pravilnik o stavljanju na tržište čuvanih sorata još izmjenama i dopunama iz 2014. Ni 6 godina kasnije još uvijek nije napravljen pravilnik koji bi definirao kriterije njihovog upisa na sortnu listu. Te sorte se inaće zovu “sorte bez stvarne komercijalne vrijednosti razvijene za posebne namjene” i mnoge države poput Austrije i Slovenije koriste tu kategoriju kao sorte za male vrtove koje je moguće registrirati vrlo jednostavno i stavljati na tržište bez ograničenja jer ionako ne ugrožavaju neku veliku proizvodnju pošto nemaju komercijalnu vrijednost
- članak 53.4. govori o uvođenju dodatnih sortnih lista koje bi vrijedile samo na nacionalnoj razini no nisu definirani kriteriji. Iskustva drugih zemalja, primjerice Italije, pokazuju da registracija sjemena na takve dodatne liste često donosi više problema nego rješenja jer služi samo proizvođaču koji je registrirao određenu sortu, a ostalima donosi restrikcije jer moraju kupovati sjeme od registriranog proizvođača i ne mogu koristiti vlastito iako se radi o istoj sorti. Ukoliko se radi o sortama registriranim u Nacionalnoj banci biljnih gena, to je također problematično jer banka gena nema dovoljno resursa da poljoprivrednicima daje sjeme, a čak i ako bi to radila, proizvođač bi dobio vrlo malu količinu koju bi trebao godinama razmnožavati da može započeti proizvodnju.
- Ekološki proizvođači su izuzeti zato što je to propisano EU Uredbom o ekološkoj proizvodnji i označavanju ekoloških proizvoda
Registracija čuvanih sorata kao pokretanje sjemenarske proizvodnje takvih sorata dugotrajan je proces, prvenstveno zato što je početnog sjemena izuzetno malo. A kad se zabrani njihov slobodan uzgoj na poljima bez kontrole i registracije, i ovo malo što imamo nestat će gotovo momentalno! Bez obzira što su ekološki proizvođači izuzeti, niti oni ne će moći doći do lokalnog sjemena jer će ono biti zabranjeno.
“Članak 16.4. Izuzeće od obveze dorade iz stavka 2. ovoga članka, ovisno o veličini obradive površine na poljoprivrednom gospodarstvu upisanoj u ARKOD sukladno posebnom propisu kojim se uređuje vođenje evidencije uporabe poljoprivrednog zemljišta i količine korištenog sjemena s poljoprivrednog gospodarstva propisuje ministar pravilnikom.”
Ograničenje prema ukupnoj veličini poljoprivrednog zemljišta nije adekvatna mjera jer gospodarstvo može uzgajati sjeme za vlastite potrebe na vrlo maloj površini, a na preostalom dijelu imanja uzgajati nešto sasvim drugo. Isto tako nije isto koja kultura se uzgaja pa primjerice 1ha pšenice nije puno, a 1ha salate je velika površina.
“Članak 11.4. Uvjeti za registraciju dorade sjemena:
a) da ima stručnu osobu koja je u radnom odnosu kod dobavljača na neodređeno vrijeme, je inženjer ili diplomirani inženjer agronomije/poljoprivrede odnosno prvostupnik agronomije/poljoprivrede ili magistar agronomske/poljoprivredne struke i ima dvogodišnje radno iskustvo u doradi sjemena
b) da je vlasnik opreme za čišćenje, sortiranje, tretiranje i pakiranje sjemena, ovisno o vrstama za koje se upisuje
c) da je vlasnik laboratorija za kontrolu kvalitete sjemena ili ima ugovor s laboratorijem za kontrolu kvalitete sjemena.”
Potrebno je omogućiti rad malih dorađivača za uslužnu doradu manjih kolićina sjemena koje proizvođači koriste za vlastite potrebe kao dopunsku djelatnost. Ne kao uvjet već kao mogućnost s ciljem smanjivanja širenja biljnih bolesti i korova.
Obaveza zapošljavanja stručne osobe u stalni radni odnos i obavezno vlasništvo nad strojevima i opremom isključuje takvu mogućnost. To je isplativo samo velikim pogonima koji ne će dorađivati male količine sjemena s poljoprivrednog gospodarstva. Time zakon ne doprinosi smanjenju bolesti što je navedeno kao osnovni razlog, nego upravo suprotno, smanjuje pristup doradi malim proizvođačima i uvjetuje kupovinu sjemena što pogoduje sjemenskim kompanijama i uvozu, a ne proizvođaču.
